HRVATSKA KATOLIČKA ZAJEDNICA ADELAIDE – JUŽNA AUSTRALIJA

Poslije Drugog svjetskog rata, mnoštvo Hrvata napuštalo je domovinu i doseljavalo u Australiju. Mnogi od njih našli su svoje utočište i novi dom u Adelaide-u. U to vrijeme hrvati Adelaide nisu imali svoga hrvatskog svećenika.

Nadbiskup Dr. Matthew Beovich, koji je i sam porjeklom bio Hrvat, delegirao je Fr. Luke Roberts, da bude svećenik za Hrvate koji su se počeli okupljati na sv. Misi u crkvi sv. Patrika u gradu.

Prvi hrvatski svećenik koji je posjetio Adelaide bio je Fr. Čokolic, iz Frementle, Zapadna Australija. To je bilo u lipnju 1952 godine. Nakon nekoliko godina, točnije 1956. godine u Adelaide dolazi Fr. Rok Romac koji ostaje u Adelaide-u godinu dana i to se može uzeti kao godina osnutka Hrvatskog Katoličkog Centra.

Poslije njega dolazi Fr. Ivan Mihalić koji ostaje do 1971. godine, kada će brigu za hrvate katolike u Adelaide-u preuzeti Don. Nikica Dušević koji ostaje sve do 1996. godine. Za vrijeme Don. Nikice Duševića zajednica je 1985 godine, kupila župnu kuću i napravila kapelicu koja je posvećena «Gospi velikog hrvatskog zavjeta». Za vrijeme Don. Nikice u Adelaide je kraće vrijeme boravio i Vlč. Mato Križanac, kao kapelan.

Nakon 1996. brigu za hrvatsku zajednicu preuzeti će mladi svećenik, đakovačke biskupije vlč. Ilija Jokić, koji će ostati u Adelaide do 2000. godine, kada će vlč. Luka Pranjić, 1. srpnja 2000. godine preuzeti brigu za Hrvate katolike u Južnoj Australiji.

Važno je napomenuti da u zajednici djeluju i sestre «Klanjateljice Krvi Kristove». Sestre se u Adelaide došle 1973. godine, i od tada djeluju i pomažu svećaniku pri obavljanju pastoralnih potreba zajednice. Vode crkveni zbor, vjeronauk, te pomažu u ostalim pastoralnim poslovaima.

Misija skrbi za duhovne potrebe svih vjernika koji žive na području Južne Australije koja prostorno obuhvaća 984. 381 km. To je 12,5% Austrlaskog kontinenta. Od istočne do zapadne granice 1200 km, a od južne do sjeverne granice oko 2000 km.

Adelide ima više od milijun stanovnika. U župskoj kartoteci imamo 900 obitelji koje žive u samom gradu Adelaide-u i njegovoj okolici.

Ostale filijale Južne Austrlije su: Port Lincoln, udaljen 650 km. od Adelaide. Whayalla, udaljena 450. km., Coober Pedy udaljen 850 km., Mintabie, udaljen 1200 km., Berri i Ranmark, udaljen 260 km., Mount Gambier, udaljen 500 km., od Adelaide.

U ove filijale nastoji se otići jednom godišnje. U pastoralnom pohodu posjete se ljudi blagoslovi njihova obitelji i dom, i kao vrhunac svega slavi se sv. Misa za sve njih i njihove potrebe na Hrvatskom jeziku, što je za njih od posebne važnosti.

Misija u Adelaide je imala dosta pastoralnih potreba. Vlč. Ilija Jokić je osnovao župska vijeća: Pastoralno i Ekonomsko. Vijeća djeluju i rade i sada i od velike su pomoći pri organiziranju, bilo duhovnoga života bilo ostalih aktivnosti koje se događaju u zajednici. Radi pastoralnih potreba (mnogo je starijih i bolesnih u župi) postoje izvanredni djelitelje Sv. Pričesti, koji nose Sv. Pričest onima koji ne mogu doći na nedjeljnu Sv. Misu. Osim njih u župi su i ostale grupe: Čitači, veliki crkveni zbor: “Sv. Cecilija”, dječiji zbor, ministranti, molitvena zajednica “Krvi Kristove”, koja se okuplja svake srijede, i molitvena zajednica koja obavlja pobožnost prvoga petaka.

U zadnje vrijeme osnovana je i grupa mladih “Mladi Plamenovi”, koji animiraju Sv. Misu za mlade. Zajednica se okuplja nedjeljom u 10. 30 sati prije podne na Sv. Misi u Crkvi Sv. Patrika na adresi: Grote Street, Adelaide.

Crkva pripada nadbiskupiji Adelaide, a Hrvati je koriste za potrebe hrvatske zajednice.. Prosječna posjećenost na Sv. Misi je između 300 i 400 osoba.

                                                                

MALA ZAJEDNICA VELIKIH PREGNUĆA

Piše: Dr. Zdenko Spajić

Hrvatski katolički centar Adelaide nalazi se u australskoj saveznoj pokrajini Južna Australija i osim samoga grada pokriva cijelo područje ove pokrajine. Počeci ovoga centra su vezani uz dolazak vlč. Roka Romca 1956. godine koji je bio prvi stalni svećenik u ovom gradu. Trenutno ima oko 930 hrvatskih obitelji koje su se u Australiju naselile najvećim dijelom nakon Drugog svjetskog rata a najnoviji val je uslijedio tijekom proteklog rata, ili bolje rečeno nakon što je rat završio kada su obitelji koje su bile u izbjeglištvu u Njemačkoj i nekim drugim europskim državama umjesto povratka, bilo zbog objektivnih poteškoća bilo iz uvjerenja da u prijašnjoj domovini nema života, odlučili poći u ove daleke krajeve. Ovdje se bave, osim tvorničkim i graditeljskim, najralzličitijim poslovima, od vinogradarstva i famarstva preko ribolova do brodogradnje i kopanja dragog kamena opala. Pastoralnu brigu o hrvatskim iseljenicima vodi od 2000. godine mladi i daroviti svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Luka Pranjić. U pastorizaciji mu pomažu i sestre družbe «Klanjateljice Krvi Kristove» koje su na području Adelaide od 1973 godine.

Hrvatska misija u Adelaide je u mnogočemu specifična, ne samo u odnosu na hrvatske župe na drugim kontinentima, nego i u samoj Australiji. Za razliku od npr. Sydneya i Melbournea gdje se nalazi mnogo više hrvatskih iseljenika i koji imaju po tri hrvatske misije, Adelaide je relativno malen i po broju stanovnika i po broju hrvatskih vjernika. Ljudi ovdje vole reći da oni žive «na selu», nema velikog gradskog središta niti gradske vreve karakteristične za velike gradove. Šire područje grada se proteže na otprilike 80 km i ima oko jedan milijun stanovnika. Osim toga, ova zajednica nema svoju vlastitu crkvu. Za razliku od nekih drugih zajednica koje imaju svoje crkve, velike dvorane za organiziranje kulturnih događanj. Misija u Adelaide ima, osim kuće za svećenika, malu kapelicu posvećenu «Gospi velikog hrvatskog zavjeta» gdje se misa slavi radnim danima. Za nedjeljnja i blagdanska slavlja, ova se zajednica okuplja u crkvi sv. Patrika koju je Nadbiskupija Adelaide dala na raspolaganje hrvatskoj misiji.

Raspršeni u mnoštvu predgrađa, Hrvati u ovom gradu su ipak uspjeli izgraditi vidljivu zajednicu i čuvaju svoj narodni identitet i specifičnosti okupljeni oko različitih kulturnih ustanova. Specifičnost ove zajednice se sastoji i u tome da su dugo vremena imali Hrvatski dom kao središte svih Hrvata u ovoj pokrajini koji je okupljao sve hrvatske iseljenike na ovom području i oko kojega su se organizirale sve društvene i kulturne aktivnosti. Mnogi ističu kako je Adelaide dugo vremena bio jedina hrvatska enklava koja nije bila podijeljna. Međutim, koliko je to bila prednost, toliko je ista ta činjenica bila i nedostatak. Dok u drugim hrvatskim enklavama uglavnom postoji više paralelnih ustanova, često puta s federalnom organizacijom kao krovnom, i nezavisnim katoličkim centrima, ovdje je propuštena prilika da se izgradi crkva i pastoralno središte nego je dio aktivnosti obavljan u sklopu Hrvatskog doma što je dodatno poticalo samosvijest i pretenzije Hrvatskog doma. Svi nedostaci su se pokazali kasnije kada je nastajao Hrvatski sportski centar. Obrazloženja za podjele koje su uslijedile su različite, ovisno s koje strane dolaze, ali dobiva se dojam da je ova ustanova ipak plod želje da se hrvatska kulturna događanja učine pristupačnijima i primamljivima i za mlađe generacije, one koji su rođeni u Australiji, a kojima mnoga klasična događanja oko kojih se stariji okupljaju nisu previše zanimljiva. Stoga su pri Centru organizirana različita sportska udruženja koja uspijevaju privući mlade Hrvate Južne Australije. Osim (europskog, normalnog) nogometa, postoje i druge discipline, od boćanja do golfa. Ovaj potonji klub spominjem posebno jer djeluju izdvojeno od Hrvatskog sporstkog centra a vrlo su poletni te sam uz njih naučio osnove golfa, a da ostajem malo dulje ovdje vjerojatno bih i ja poigrao.

Na žalost, budući da vrijedi neko generalno pravilo u hrvatskim iseljeničkim zajednicama da se očuvanje tradicije može ostvariti samo kroz neupitno prijanjanje uz ciklus dobro utrtih običaja i da se javlja neka spontana odbojnost prema bilo kakvim promjenama, ni ovdje pokušaj osuvremenjavanja nije prošao bez trzavica i vidljivih posljedica. Ako se tome pridoda naša stalna sklonost da povlačimo pitanje tko je bio na kojoj strani u određenim vremenskim periodima, dobiva se izuzetno plodno tlo za podjele i nepodnošljivost. Mnoge hrvatske zajednice u inozemstvu su suočene s ovom problematikom. Problem s kojim se te zajednice sureću jest kako pomiješati staro i novo a da se mješina ne podere. Evanđelje savjetuje da se staro vino ne sprema u nove mješine jer će se mješine poderati a vino proliti. No ako se novo ne pomiješa sa starim, nestat će i jednoga i drugoga. Moj osobni dojam je da se većina hrvatskih vjerskih i kulturnih djelatnika u inozemstvu zadovoljava time što će se u stare mješine pridolijevati male količine novoga vina tako da se, izmješane sa starim, ne ugrozi ni vino ni mješine. Konkretno govoreći, mnogi se zadovoljavaju da od velikoga broja mladih Hrvata rođenih u iseljeništvu imaju barem nešto njih prisutnih u crkvi, hrvatskim školama i folklornim grupama tako da se osigura prenošenje tradicije i u budućnosti. Kada se pojavi neki biskup iz Domovine ili drugi visoki gost, onda se sazovu pričuvne postrojbe koje izvedu godinama star program, oduševe gosta i tako to ide iz godine u godinu, od proslave do proslave.

Imajući u vidu problematiku i specifičnosti zajednice u Adelaide pojedinačno i hrvatske inozemne pastve općenito, čini mi se da se rad pastoralnoga tima u ovoj zajednici nalazi na ispravnom putu zaliječivanja rana, koje su nastale ponajprije zbog političkih razloga, te stvaranja jedne zajednice vjernika koja neće biti usamljeni otok za očuvanje nekog proteklog vremena usred oceana čiji valovi neprestano zapljuskuju novim sadržajima. Župnik Pranjić i sestre Slavica i Marija pokušavaju napraviti jedan zdravi spoj između hrvatske tradicionalne pobožnosti i onoga što nude pastoralne mogućnosti ovdašnje nadbiskupije. Rezultat je jedna relativno živahna zajednica koja se ne zadovoljava s time da bude servisna stanica u različitim situacijama (krštenje, vjenčanje, sprovod), nego preže prema tome da izgrađuje jednu živu zajednicu vjernika nudeći im različite mogućnosti za življenje svoga vjerskog života. Biblijska i molitvena grupa su samo jedan primjer. Djeca i mladi također pokazuju plodove toga rada. Iako je, na primjer, božićno skazanje manje-više običaj u svakoj župi, ja sam osobno bio impresioniran svježinom i originalnošću koju su pokazali mladi vjernici ove zajednice. Jedna od posebnosti je i godišnji koncert «Gospe velikog hrvatskog zavjeta» na kojem se natječu pjevači amateri a inicijator je župnik Pranjić koji bi se svojim pjevačkim sposobnostima mogao natjecati čak i s profesionalcima. Ova župa ima mnogo toga zajedničkoga sa svim drugim hrvatskim župama u iseljeništvu, ali bih želio navesti još samo jednu karakteristiku koja govori u prilog njezinoj specifičnosti. Za razliku od statičnog pastorala u kojem se sva pastoralna zbivanja vrte oko župne kuće, na što smo uglavnom naviknuti, ovdje sam se susreo s «pastoralom u pokretu» gdje pastoralno osoblje nastoji biti blizu i zajedno sa svojim vjernicima u svim životnim situacijama, gotovo prema onoj Pavlovoj «Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima.»

Osim ovih ugodnih iznenađenja u radu ovdašnjih pastoralnih djelatnika, boravak u ovoj zajednici je bio ispunjen i zanimljivim doživljajima na kulturnom području. Možda će netko u Domovini s podsmijehom popratiti korištenje ovoga termina u kontekstu narodnih zabava, no ja pojam «kultura» uzimam u nešto širem značenju kao događaje koji pomažu da se očuva kultura jednoga naroda. Razumljivo je da ti događaji imaju drugačiju narav u iseljeništvu nego što je to u Domovini. A da služe očuvanju i prenošenju kulture jednoga naroda svjedoče i slijedeći događaji. Na jednoj od zabava sam susreo mladića koji je po etničkoj pripadnosti Indijac, odrastao je u Australiji, ali govori hrvatski i pjeva hrvatske pjesme koje možda ne znaju mnogi Hrvati. Jedan hrvatski bračni par ga je usvojio kada je imao osam mjeseci i on se sada smatra Hrvatom. Što je dobar dokaz da smo i mi Hrvati ponekada sposobni asimilirati druge a ne samo biti asimilirani. Iznenađenje je bio i nešto stariji mladić koji je rođen u Australiji ali tako dobro svira harmoniku da se to teško može naći i među onima koji su život proveli u Domovini. Kultura, makar i reducirana, ipak se prenosi dalje.

Život hrvatske zajednice u Adelaide, iako nije izuzetak u bolnom iskustvu ranjenosti prošlošću, daje nadu de se i male zajednice mogu održati u nepovoljnim okolnostima za nacionalni i vjerski život u iseljeništvu. Možda je ta nada i jača u malim zajednicama jer onaj tko ima malo ne može sebi priuštiti «prihvatljive gubitke.» 

Raspored misa

Nedjeljom

U 10:30 AM u Crkvi Sv. Patrika,

(91 Grote Street, Adelaide)

Galerija

Kontakt

HKC Adelaide – Južna Australija

171 South Road

RIDLEYTON, SA 5008

Tel.: +61 (0) 8 8340 0850

Email:

Svećenik: vlč. Luka Poljak