KRATKA POVIJEST HRVATSKOG KATOLIČKOG CENTRA U WOLLONGONGU

Wollongong je grad u pokrajini Illawarra u Novom Južnom Walesu (New South Wales). Naselje je osnovano 1816. godine, a 1843. postalo je gradom. Poslije Sydneya i Newcastlea danas je to treći po veličini grad u najmnogoljudnijoj državi u Australiji. Smješten je u njezinu istočnom dijelu, uz Tasmansko more Tihog oceana, osamdesetak kilometra južno od Sydneya, najprivlačnijeg i najvećeg australskog grada, s kojim je spojen modernim prometnicama, autocestom i željezničkom prugom. Kako ovdašnji stanovnici udaljenost mjere uglavnom vremenskim odrednicama, obično se kaže da je Wollongong od Sydneya udaljen nešto više od sat vremena vožnje. Prema popisu pučanstva iz 2018. godine grad sa okolicom ima oko 370.000 stanovnika.

Ime Wollongong na lokalnom aboridžinskom dijalektu znači šum vala. Posebna zanimljivost je da je to prva općina u NSW koja je dobila taj status izvan grada Sydenya. Od 1942. godine ima službeni i status grada, a 1947. šire gradsko područje proglašeno je jedinstvenim urbanim područjem pod imenom City of Wollongong. Taj se urbani konglomerat prostire obalom u dužini od 48 kilometara i zauzima 715 km2. Šire gradsko područje poznato je kao središe mliječne i industrije teških strojeva industriji te crne i obojene metalurgije. Grad je istodobno i privlačno turističko mjesto s mnoštvom plaža i zanimljivih prirodnih znamenitosti, a sa svih strana okružen je lijepim i pitomim krajolikom. 

Hrvatska zajednica počela se tu formirati koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, kada su Hrvati u Wollongong počeli dolazili u većem broju, a manji broj ih je onamo izbjegao nakon Drugog svjetskog rata. Glavni razlog dolaska u ovaj grad bila je željezara – i inače teška industrija – u kojoj su se doseljenici zapošljavali. Odatle se vidi da je u Wollongong uglavnom dolazio hrvatski radnički puk, vrijedni ljudi u potrazi za poslom, odlučni marljivo raditi i zarađivati da bi im djeca imala bolji život. Oni koji su htjeli više, išli su dalje, pa su mnogi od njih u gradu ostali samo privremeno. Ipak se može slobodno reći da se tijekom šezdesetih u Wollongongu formirala čvrsta hrvatska zajednica, za što treba prije svega zahvaliti dolasku hrvatskih svećenika, dušobrižnika, koji su ovdje boravili prvo povremeno, a onda i stalno. Slijedila je kupnja prvog crkvenog objekta, a onda izgradnja velebnog projekta crkve „Marije kraljice Hrvata“ s Hrvatskim katoličkim centrom. Taj je centar osmislio i ostvario †fra Stipe Šešelja sa svojim hrvatskim vjernicima i rodoljubima; održavali su ga i dalje razvijali fra Drago Prgomet, †fra Andrej Matoc i fra Ivo Tadić.

Na širem području Wollongonga danas živi oko 2000 Hrvata. Priča o Wollongongu i Hrvatima koji su ondje sagradili prvu hrvatsku crkvu u Australiji ne bi bila moguća da ovaj grad nije takav kakav jest: višekulturan i tolerantan. Grad koji je pružio mogućnost svima, a posebno onima koji su marljivo i predano radili, danas je dom i Hrvatima. Često je taj dom daleko od doma u zemlji iz koje su otišli i koje se s nostalgijom sjećaju, ali oni su Wollongong svejedno zavoljeli i smatraju ga svojim zavičajem te predano rade za njegovo dobro, kao i za dobro zajednice kojoj baštinom i podrijetlom pripadaju. Mnogi koji su u Wollongongu ostavili pola svoga života, nakon što su ga na kraće ili duže vrijeme napuste, na povratku – gledajući ga s Mount Ousley-a – znaju reći da se osjećaju kao da dolaze u svoje rodni kraj.

Tijekom pedesetih godina, u prvom razdoblju povijesti hrvatske zajednice u Wollongongu, razvija se koncepcija hrvatske političke emigracije. Prvi doseljenici se udružuju i politički djeluju, što postaje jednim od glavnih ciljeva zajednice: sudjeluju u prosvjedima i demonstracijama u Wollongongu i širom Australije nastojeći Australcima dokazati da Hrvatska nije dragovoljno postala sastavnim dijelom Jugoslavije, nego je okupirana i Hrvati u Jugoslaviji progonjeni. Tu prvu političku emigraciju, koja se dijeli u tri struje, zanimljivo je prikazao fra Stipe Šešelja. Najprije, tu je riječ o osnivanju i radu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a postoje i druge političke udruge: Ujedinjeni Hrvati Wollongonga i Hrvatska mladež. Takva situacija ostaje neko vrijeme, a zaoštrava se ranih 70-ih godina prošlog stojeća, kada jugoslavenska tajna služba UDBA uspijeva do vrhunca dovesti protuhrvatsko raspoloženje kod ondašnje Laburističke stranke, tako da dolazi do progona Hrvata. Jugoslavenska protuhrvatska promidžba uspjela je Hrvate diljem svijeta prikazati kao ubojice i genocidne tipove, spremne činiti najveća zla, i to ne samo u Jugoslaviji iz koje su pobjegli, nego i po cijelom svijetu. Upravo u to vrijeme, kako bilježi fra Stipe, sastali su se svi hrvatski svećenici iz Australije i na sastanku u Melbourneu potpisali zajedničku peticiju australskoj Vladi zahtijevajući od nje da promijeni svoj stav prema Hrvatima i prestane ih bez dokaza i razloga optuživati i progoniti.

Hrvati u Wollongongu, većinom mladi ljudi kojima šport uopće nije stran, redovito su odlazili na nogometne utakmice u Sydney, gdje je već postojao hrvatski nogometni klub Croatia. Od onih koji su u to vrijeme bili aktivni doznajemo da su i wollongonški Hrvati šezdesetih godina osnovali vlastiti nogometni klub, koji se također zvao Croatia. Pojedini igrači, da bi mogli igrati, ponekad su morali izostati s posla pa su ostali članovi kluba iz solidarnosti skupljali novac da im nadoknade dnevnicu. Od svog osnivanja, a napose nakon izgradnje novog Centra, klub je pod okriljem Centra i s njim je usko povezan. Danas djeluje pod imenom South Coast United, a kroz svoju povijest postizao je zapažene uspjehe u okviru lokalne lige.

Koncem 1960-ih godina na postaji 2WL osniva se i hrvatski radio-program za Wollongong. Fra Stipe Šešelja bilježi da ga najprije vodi Jure Marić, a nakon nekoliko godina preuzima ga Roko Radočaj. Na tom radio programu u to vrijeme fra Euzebije Mak uređuje vjersku emisiju pod nazivom Hrvatski franjevački radio. Naime, kako su se Hrvati selili po cijelom svijetu, tako je i Katolička crkva za njima slala svoje svećenike, tako da danas hrvatskih svećenika ima po svijetu gdje god ima i Hrvata – čak nekoliko stotina.

U početku među Hrvate u Wollongongu katolički su svećenici dolazili tek povremeno. U Novi Južni Wales iz Hrvatske prvi dolaze franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba. Uz pomoć zajednice oni u Sydneyu kupuju crkvu u Summer Hillu, koju imenuju crkvom sv. Antuna. Iz tog središta, uviđajući potrebe Hrvata u Wollongongu, odlaze k njima redovito i služe im svetu misu, dijele sakramente – krštenje, ispovijed, pričest, ženidbu – obilaze bolesnike, drže vjeronauk i pokapaju mrtve. Isprva se zajednica okupljala u wollongonškoj katedrali, zatim u Warrawongu i Lake Heightsu, a službu Božju vodio je fra Rok Romac. Svake treće ili četvrte, nakon svete mise u Sydneyu, dolazio je služiti svetu misu u Warrawongu.

Krajem 1968. godine u Sydney dolazi fra Euzebije Petar Mak. Vršeći svećeničku službu za hrvatske iseljenike u Sydneyu i Canberri od 1969. do 1972. godine služi i hrvatskim iseljenicima u Wollongongu. Kroz to vrijeme stanovao je u hostelima u Wollongongu, a svetu misu služio na raznim mjestima, već prema prilikama: u crkvama u Warrawongu, Lake Heightsu, Unanderri, u katedrali u Wollongongu i crkvi sv. Ivana Vianeya u Fairy Meadowu. Jedno vrijeme vodio je vjersku emisiju hrvatskog programa na radiopostaji Wollongong. Dolazio je svake druge nedjelje sve dok hrvatska zajednica u Wollongongu početkom veljače 1972. nije dobila vlastitog svećenika to jest fra Stipu Šešelju. Od tada je zajednica imala sv. misu svake nedjelje.

Naime, na molbu msgr. Vladimira Stankovića, tada generalnog tajnika za hrvatsku inozemnu pastvu, fra Stipe Šešelja poslan je od svojih redovničkih poglavara iz Zagreba u Australiju, odnosno za stalnog svećenika u Wollongongu. U Australiju stiže 30. prosinca 1971., a prva dva mjeseca živi kod svojih roditelja u Canberri. Zatim do konca veljače 1972. svake nedjelje dolazi u Wollongong slaviti svetu misu za Hrvate South Coasta. U Wollongong ga dovoze i odvoze braća ili rođaci iz Canberrae. U Lake Heightsu, u crkvi sv. Josipa slavi misu u 9 ujutro, a u crkvi sv. Marije (katedrali) u Wollongongu u 16.15 sati. Istog se dana vraća u Canberru, gdje pohađa tromjesečni tečaj engleskog jezika. U Wollongong fra Stipan za stalno dolazi 20. svibnja 1972. Na stan ga prima prvi wollongoški biskup msgr. Thomas McCabe. Nakon pet mjeseci prima ga na stan u Unanderri (Iola Avenue) Jordan Čajna, tada samac. Kod njega fra Stipan besplatno stanuje i hrani se punih devet mjeseci.

Godine 1973. fra Stipe Šešelja uz pomoć svojih roditelja i braće iz Canberre podiže kredit od 15. tisuća dolara i tim novcem kupuje drvenu kuću u Corrimal St. u Wollongongu. Već tada on osniva i drži hrvatsku subotnju školu i vjeronauk za djecu na hrvatskom jeziku, a preuzima i emisiju Hrvatski franjevački radio u Wollongongu koju je započeo fra Euzebije.

Fra Stipan je odmah po dolasku u Wollongong počeo sanjati ideju hrvatskog centra u Wollongongu, gdje bi se mogli okupljati svi Hrvati. On je ubrzo nakon dolaska u Australiju uvidio kako svi hrvatski katolički centri u Australiji sedamdesetih godina imaju ili svoju crkvu, ili svoju dvoranu. Istina, ti su centri svi bili veći od Wollongonga i imali su brojnije zajednice, ali Hrvati područja South Coasta (šire okolice Wollongonga) jedini nisu imali nikakvoga svog prostora gdje bi mogli na hrvatskom jeziku slaviti Boga i njegovati svoju kulturnu i nacionalnu baštinu. Već u svibnju 1972. ideja fra Stipana Šešelja počinje se ostvarivati. Tada je naime održan prva radna sjednica, a već na drugoj, održanoj 10. lipnja, određeno je ime i svrha Centra. Centar se radno naziva Hrvatski katolički centar, a svrha mu je sljedeća: okupljanje svih Hrvata na području South Coast Illawarre; služit će za duhovne i kulturne potrebe Hrvata; kad bude moguće, gradit će se škola i knjižnica; i osnovat će se fond za socijalnu pomoć potrebnim Hrvatima u Wollongongu, a prema mogućnostima i za pomoć ostalim Hrvatima u emigraciji i u domovini Hrvatskoj.

Godine 1974. ponovo se osjetilo da zajednici doista trebaju centar i crkva. Stoga fra Stipe, odlučivši oživjeti staru ideju, na nagovor Radoslava Džide, Pavla Šiljega, Gilberta Vidaića i dr. Branka Marinovića osniva novi odbor. Ponovno se radi na ideji kupnje ili izgradnje centra, a u tu svrhu priređuju se zabave, piknici i slične aktivnosti.

Uskoro jedne novine donose oglas da se prodaje drvena zgrada anglikanske crkve na adresi 38. Rosemont Street u West Wollongongu. Cijena je bila 31.000 AUD. Svećenik je predložio da se ta crkvica kupi, ali nitko od odbornika isprva nije bio siguran da jedna mala zajednica, kao ona hrvatska u Wollongongu, ima snage u tako malo vremena skupiti toliko novca. Kad je svećenik rekao da će on prodati svoju kuću, koja je po prilici iste cijene, i sam kupiti crkvu, odbor se složio da je kupe svi zajedno, pa je crkva konačno kupljena 12. ožujka 1976. – nešto više od četiri godine nakon dolaska stalnog hrvatskog dušobrižnika u Wollongong. Ubrzo nakon toga, 20. ožujka 1976, održana je prva sjednica Općeg sabora u Hrvatskom katoličkom i kulturnom centru West Wollongong, a potom je pozvan i biskup Wollongonga msgr. W. E. Murray, koji je blagoslovio Hrvatski katolički i kulturni centar pod nazivom »Marija kraljica Hrvata«.

Odmah se počinje s kulturnim djelatnostima kojima je svrha očuvanje hrvatske baštine pa se 1975. osniva i folklorna grupa Zagreb, koju Hrvati od srca prihvaćaju i uključuju se u njezin rad. Uskoro grupu preuzimaju ljudi koji se žele aktivno posvetiti tome poslu. Za folklor je u to vrijeme vladalo toliko zanimanje da je nedugo zatim – 1976. godine – osnovana i druga folklorna skupina pod nazivom Zrinski. Grupe su cijelo vrijeme bile dosta aktivne i uspješne u svome radu. Nakon dovršetka izgradnje novoga Centra folklorne skupine su se spojile u jednu koja cijelo vrijeme koristi prostorije novoga Centra.

U razdoblju od 1976. do 1981. godine, u tzv. starom centru vođena je živahna aktivnost, uz određeni broj problema koji prate život svake zajednice. Bilo je problema čak i s imenom centra, kojim je kasnije nazvana i nova hrvatska crkva. Naime, prema fra Stipinu svjedočenju, wollongonški biskup nerado je prihvatio ime centra i crkve Marija kraljica Hrvata. Najprije je svećeniku rekao da se radi o separatizmu: »Nije Marija kraljica samo Hrvata«, rekao je biskup. Fra Stipe mu je odgovorio da Marija sigurno nije samo kraljica Hrvata, ali jest i Hrvata – pa je zato mogu zvati svojom kraljicom. U hrvatskoj crkvenoj pjesmarici ima pjesma – Hrvatima veoma draga – Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. Onda mu je rekao kako u njegovoj katedrali u Wollongongu ima oslikan prozor s Marijinim likom, ispod kojeg piše: Mary Queen of Polonia, koji su Poljaci dali naslikati za vrijeme krize u Poljskoj. Dalje ga je biskup pitao postoji li igdje crkva s takvim imenom – »Marija kraljica Hrvata«. Svećenik mu je odgovorio da postoji na Zagrebačkoj gori, na Sljemenu, iznad Zagreba. I biskup je konačno pristao na takvo ime. Ta crkva je ujedno bila i Hrvatski centar, pa je služila i za kulturne svrhe hrvatskog naroda.

Već početkom 1979. godine na sjednicama Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog i kulturnog centra „Marija kraljica Hrvata“ govori se o potrebi proširenja centra, ili mogućoj izgradnji novog centra. Nešto kasnije, 1. travnja 1979., gospodi Nikoli Galoviću i Franji Šušnji povjereno je da naprave plan dogradnje centra. Istodobno je razmatrana i mogućnost kupnje novog zemljišta. Takvo stanje neizvjesnosti i traženja potrajalo je gotovo dvije godine, a onda je konačno kupljeno zemljište u predgrađu Figtree, na sadašnjoj adresi Centra, 7-9 Bellevue Road, široko 45 metara i dugo 113 metara. Godine 1982.  prodaje se drvena crkvica u West Wollongongu za $70.000 i Centar još uzima zajam od ANZ banke od $50.000 i tim novcem kupuje zemljište u Figtreeju za $112.000 i plan novog centra za $5.000. Skicu budućeg Centra, kao maketu izradio je sam svećenik fra Stipan Šešelja.

Odmah je se prešlo na prikupljanje novca za gradnju novog centra i sa skupljenih $50.000 kreće se u izgradnju crkve i dvorane istovremeno. Hrvatska zajednica u Wollongongu bila je najmanja zajednica Hrvata u Australiji i kao takva uspjela je samo za godinu dana (od studenog 1982. do listopada 1983.) sagraditi crkvu, dvoranu i stan za svećenika. Svi su se čudili da se to uspjelo postići u tako kratkom vremenskom roku pa i sam biskup Wollongonga nije mogao vjerovati kad mu je svećenik rekao da na kraju gradnje nema nikakva duga. A to je uspjelo tako napraviti jer su mnogi Hrvati dobrovoljno radili na izgradnji Crkve i Centra. Neki su čak uzimali i godišnje odmore i cijelo vrijeme radili a da nisu naplatili ni centa i hranili se o svom trošku. Sam čovjek koji je vodio cijelu gradnju gosp. Ivo Dragić radio je bez ikakve nadoknade. Mnogi su direktno s posla, ne idući uopće kući, dolazili u Figtree i nastavljali raditi na izgradnji Centra. Svećenik je na početku gradnje stavio Centar pod zaštitu Blažene Djevice Marije i sv. Josipa, a 29. listopada 1983. godine đakovački biskup Ćiril Kos i biskup Wollongonga E. W. Murry posvetili su Centar “Marija Kraljica Hrvata”. To je prva od Hrvata za Hrvate sagrađena crkva u Australiji.

Fra Stipe Šešelja upravlja Centrom do 1993. kad se vraća u domovinu, a preuzima ga fra Drago Prgomet, član franjevačke provincije Bosne Srebrene. On ostaje do 2002. godine kad pastoralnu brigu o Hrvatima preuzima fra Ivo Tadić, također član provincije Bosne Srebrene. Godine 2007. ista provincija šalje još jednog svećenika u Wollongong, fra Andreja Matoca s namjerom da preuzme vođenje Centra, što se događa godinu dana poslije njegova dolaska, a fra Ivo se vraća u domovinu u Okučane. Nedugo zatim fra Andrej umire 14.10.2010. godine, a Provincija Bosne Srebrene, budući da je već imao australske dokumente, ponovno u Wollongong šalje fra Ivu Tadića koji još uvijek vodi ovaj Centar i pastoralno djeluje u njemu.

Hrvatski katolički Centar u Figtreeju služi Hrvatima za religiozna, kulturna, društvena, sportska i zabavna druženja. Svakog tjedna služe se sv. mise na hrvatskom jeziku. Svake se godine slavi prva sv. pričest, a svake treće godine hrvatski biskup podjeljuje sakrament sv. potvrde. U crkvi se također podjeljuju i drugi sakramenti. Također u Centru se održava i škola hrvatskog jezika i vjeronauk za djecu. Dvoranu Centra koristi hrvatska folklorna skupina za uvježbavanje djece u hrvatskim plesovima. Hrvatski narod Wollongonga svake srijede i petka okuplja se u Centru na druženje uz igranje boća, bilijara, karti i međusobni razgovor. Hrvati iz NSW i Canberre svake godine hodočaste u Wollongong u subotu prije Velike Gospe (15.8.), časteći tako Blaženu Djevicu Mariju, kao što i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje mnoga Marijanska svetišta gdje se vjernici redovito okupljaju na zajedničko moljenje i čašćenje Boga i Blažene Djevice Marije. Hrvatski katolički Centar Wollongong služi Hrvatima Wollongonga kao mjesto gdje mogu izražavati svoje religiozne, kulturne i nacionalne osjećaje u novoj domovini Australiji. A Centar je također otvoren i za druge ljude dobre volje iz drugih narodnosti i drugih religija.

Gradska groblja u svijetu predstavljaju ne samo mjesto ukopa već i monumentalna zdanja. Upravo je takvo i najveće gradsko groblje u Wollongongu „Lakeside Memorijal Park Kanahooka“, poznato po skulpturama i arhitekturi, a na kojem se ukapaju i Hrvati. Fra Ivo Tadić došao je na ideju, po uzoru na neka groblja u Sydneyu, izgradnje hrvatske sekcije, a koja je njegovim zalaganjem i upornošću otvorena 2008. godine na ovom groblju. Nakon toga, zalaganjem fra Andreja Matoca napravljeno je spomen obilježje, koje je započeo fra Ivo i koje se sastoji od sedam kamenih ploča koje simboliziraju stećke, oltara i spomenika, rad poznatog australsko-hrvatskog umjetnika Charllesa Billicha, a predstavlja raspjevane anđele pod nazivom „Altovi i Soprani“. Spomen obilježje otvoreno je 2012. godine, a blagoslovio ga je tadašnji mjesni biskup Peter Ingham. Valja istaknuti kako je u novije doba obnovljena dvorana Centra, a poduzeti su i određeni radovi održavanja i uređenja u crkve i župne kuće.

Godine 2015. starački dom „Adria“ u vlasništvu hrvatske zajednice iz Canberre, na molbu fra Ive, kupuje dvije parcele koje se naslanjaju jedan sa jedne a druga sa druge Centra ukupne površine oko 10.000m2 sa namjerom da u suradnji sa Hrvatskim katoličkim centrom u skoroj budućnosti izgradi novi starački dom. Izgradnjom ovog doma HKC Wollongong će dobiti jednu novu dimenziju i značaj ne samo za hrvatsku zajednicu nego i za lokalnu sredinu.

Fra Frane Stipan Šešelja

Fra Frane Stipan Šešelja prvi je stalni hrvatski svećenik u Wollongongu. Rođen je 26. prosinca 1931. u Zaglavu na Dugom Otoku, nedaleko Zadra, u samom središtu kornatskog arhipelaga. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a gimnaziju je pohađao u Zadru, Zagrebu i Splitu. Nakon IV. razreda gimnazije, u samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Školjiću kod Zadra na blagdan sv. Bonaventure 14. srpnja 1949. oblači franjevački habit i započinje novicijat uzimajući novo ime – fra Frane. Nakon godinu dana kušnje, 19. srpnja 1950. polaže prve franjevačke zavjete te nastavlja Gimnaziju u splitskom sjemeništu. Dana 4. listopada 1952. iz VIII. razreda gimnazije pozvan je u ondašnju jugoslavensku vojsku. Prvo je u Puli proveo tri mjeseca, a onda tri mjeseca u Divuljama kod Splita, gdje je 31. ožujka 1953. uhićen i odveden u splitski vojni zatvor Gripe. Prvih 40 dana zatočeništva živi u samici tri metra dugoj i metar i pol širokoj, a onda – zbog razgovora s robijašima iz susjedne ćelije dok su šetali uz njegovu – u još većoj izolaciji, na betonu, s daskom kao ležajem. U predvečerje prije suđenja dolazi mu u ćeliju upravitelj zatvora nudeći mu da će – ako potpiše da se neće vratiti u sjemenište – dobiti svjedodžbu o završenoj gimnaziji i stipendiju za studij o državnom trošku na kojem god hoće fakultetu. Odbivši tu ponudu, u rujnu iste godine osuđen je na splitskom vojnom sudu na 3 godine i 6 mjeseci zatvora, i to za neprijateljsku propagandu i otkrivanje vojne tajne, a vrhovni vojni sud u Beogradu povisuje mu kaznu na pet godina strogog zatvora i godinu dana gubitka svih građanskih prava. Kaznu izdržava do 1956. u Lepoglavi, a zatim u Staroj Gradiški. Nakon izdržane robije izlazi na slobodu i započinje studij teologije na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu, ali nakon godinu dana, u listopadu 1959. godine, odlazi na dosluženje vojnog roka na Kosovo, u Prištinu, gdje ostaje do ožujka 1961. Nakon toga nastavlja studij bogoslovlja u Zagrebu, a za svećenika ga je 7. veljače 1965. u Zagrebu zaredio tadašnji pomoćni biskup zagrebački – kasnije nadbiskup i kardinal – Franjo Kuharić.

U rujnu 1965. odlazi za župnika u Kotare kod Samobora, gdje ostaje do 1968, kada postaje gvardijanom na Školjiću. Godine 1969. traži putovnicu kako bi u Australiji mogao posjetiti roditelje i braću. Prva molba mu je odbijena, a nakon što ju je ponovio, poslije dvogodišnjeg čekanja dobiva putovnicu i australsku vizu. U međuvremenu dvije godine obnaša službu ekonoma i ispovjednika sjemeništaraca u sjemeništu franjevačkih trećoredaca u Odri kod Zagreba. U međuvremenu je na molbu don Ante Bakovića tri mjeseca radio i kao kapelan u župi Janjevo, na Kosovu.

Raspored misa

Figtree

(Bellevue Road – Marija Kraljica Hrvata)

Srijeda 6 PM

Četvrtak 10 AM

Subota 6 PM (osim prve subote u mjesecu)

Nedjelja 10 AM

Vincentia – South Coast

(St George Avenue – Holy Spirit Church)

 Prva subota u mjesecu 6:15 PM

Kontakt

HKC Wollongong (Marija Kraljica Hrvata)

PO Box 38 7-9 Bellevue Road

FIGTREE, NSW 2525

Tel.: +61 (0) 2 4229 7034

Mob: +61 (0) 406 767771

Email: crogong@hkc.com.au

Svećenik: fra Ivo Tadić